Fitosomalna biomimetika u prehrani i suplementaciji u službi zdravlja

Spajanjem polifenola i ostalih tvari iz biljnog materijala poput fosfolipida, nastaje koncept fitosoma . Naziv fitosom inače, potječe od dvije grčke riječi: ‘phytos’ što znači biljka i ‘soma’ što znači tijelo.

Nenad Bratković

mag.nutr., univ.mag.pharm.

 

 

Unatoč nebrojenim nastojanjima da se prehrana redukcionistički pojednostavi i banalizira, ona u svojoj složenosti ima zaista mnoge odrednice koje u konačnici određuju njenu kvalitetu i uspješnost.

Tako je u onom osnovnom pristupu poboljšanju prehrane važno podesiti osnovne hranjive tvari: proteine, masti i ugljikohidrate te uskladiti energetsku (kalorijsku) vrijednost, a kako bi ona odgovarala profilu osobe kojoj je prehrana prilagođena.

U onom drugom pak koraku, važno je podesiti unos vitamina, mineralnih tvari koje mikronutritivno omogućuju da se ova velika smjesa “zapali” u biokemijskom smislu metabolizma.

U onom trećem koraku za optimalniju prehranu, osvješćujemo da u prehrani uz zanemarena vlakna, postoje i obojeni pigmenti – fitokemikalije poput karotenoida i polifenola. Oni pak omogućuju hranu za korisne bakterije i tzv. prebiotički učinak za korisne mikroorganizme u crijevima.. Također, oni imaju antioksidativni, protuupalan i ostali biološki učinak.

No taman kad smo pomislili kako smo uhvatili bit prehrane, kako složena biokemijska zbilja prehrane ima neku strukturu, nailazimo na još nekoliko “kvaka”.

Naime, osim biokemijskih svojstava, hrana i sastavnice prehrane imaju i svoja fizikalno-kemijska svojstva.

Tako znamo da će se vitamini topivi u mastima poput vitamina A, D, E i K bolje biološki iskoristiti ako ih kombiniramo uz masne namirnice. Stoga ćemo se bolje okoristiti bogatstvom karotenoida likopena iz rajčice, ako u juhu rajčice dodamo malo maslinovog ili drugog ulja.

Čuveni vitamin D ćemo iz dodataka prehrani kombinirati s nekoliko napi maslinovog ulja ili konzumirati uz nešto masniji obrok.

U složenom probavnom sustavu, u sustavu organa i tkivima koji mu pripadaju, dešavaju se brojne mehaničke i enzimske promjene razgradnje hrane. Krajnji je cilj da se tako razgrađena dopremi kroz krvotok i “ugradi” do ciljanih organa, tkiva u periferiji. Cilj je dopremiti aktivne tvari iz hrane u sustavni krvotok kako bi se rasporedio gdje je objektivna potreba za nutrijentom ili nekom tvari. Doista je tako.

No, što se dešava spustimo li se na “razinu niže”?

Došli smo tada do nove komplikacije – do osnovne gradivne jedinice tijela i fiziologije čovjeka. Stanice.

Stanica u svojoj osnovnoj strukturi ima jezgru, ali ima i čuveni omotač – staničnu membranu.

 

Stanična je membrana po svojoj je strukturi masna (lipidna) dvoslojna “opna”, a koja je obično građena od fosfolipida.

Riječ je o molekulama koje imaju skupine u obliku glave, i drugi dio u obliku repa. Glavu fosfolipida privlači voda, a rep, koji je građen od dugog lanca ugljikovodika, odbija vodu.

Lipidi (masti) su vrlo raznolike i u strukturi i svojoj raspodjeli membrana, a sastav masti utječe u konačnici na fizikalna svojstva membrane. One tvari koje nemaju fizikalno kemijski sastav sličan staničnim membranama a dolaze u doticaj s njima, ostat će “odbijene” i neće moći proći njenu barijeru.

Uzmimo za primjer situaciju nakon provedene probave, kada pojedine sastavnice hrane pristignu do stanične membrane. Ili kada pak nakon uzimanja izoliranih ekstrakata iz biljnih dodataka prehrani, sastavnice dolaze u doticaj sa staničnom membranom. Tada na scenu stupa fizikalno kemijska priroda i svojstva molekula.

U čemu je kvaka?

Membrana stanice naime, “voli” tvari slične njoj samoj. Na primjeru polifenola je opaženo da fosfolipidi u membrani pokazuju sklonost prema njima i tvore komplekse koji će omogućiti promjenu prolaska kroz membranu, umjesto da ostanu “zarobljene” u njoj.

Upravo je cilj ovakvog koncepta prolazak tvari kroz staničnu membranu, a kako bi se dopremile kroz krvotok do željenih stanica i tkiva.

Opažanjem ovakve fizikalno kemijske prirode, što se naziva biomemetika, nastojao se u praksi osmisliti i takav model kako bi aktivna tvar iz biljaka prošla staničnu membranu.

Tako se okruženjem aktivne tvari iz biljne hrane ili nutraceutika fosfolipidima iz određenih biljaka postiže struktura nalik kugli. Tako nastala “kugla” koja prolazi staničnu membranu.

Spajanjem polifenola i ostalih tvari iz biljnog materijala poput fosfolipida, nastaje koncept fitosoma . Naziv fitosom inače, potječe od dvije grčke riječi: ‘phytos’ što znači biljka i ‘soma’ što znači tijelo.

Dakle, ovim se modelom “biljnog tijela” oponaša sustav koji je viđen u prirodi i kojim se prirodno prisutne pojave prenose u svakodnevnu korisnu primjenu. Time se poboljšava slaba biološka iskoristivost sastavnica hrane, tj. biljke za 2 do 6 puta, i omogućava značajnija prisutnost tvari poput polifenola u krvi.

Koji bi bio zaključak?

Brojne sastavnice prehrane, pojedine namirnice ili izolirani agensi koje uzimamo prehranom ili suplementacijom (per os) očito nisu određene samo jednim svojstvom, već postoji mnogo čimbenika koji utječu na konačno iskorištenje nekog korisnog svojstva određene tvari.

Korištenjem prirodnih modela poput spomenutih fitosoma omogućava se primjena korisnih učinaka izoliranih fitotvari za određena stanja, a kao strategiji nadopune prehrane za ciljana zdravstvena stanja.

Time se omogućava iskorištenje punog potencijala prirodnih namirnica ili fitotvari koje bi inače ostale – neiskorištene, baš poput mrtvog kapitala.

Autor:Nenad Bratković
mag.nutr., univ.mag.pharm.

Kreiranje modernih biljnih dodataka prehrani