aaa
Newsletter Pop-up

  • No products in the cart.
Title Image

Urtica Radix

Urtica  – Radix                                                                                                                                                                                                                     

Uvod

Kopriva (Urtica  L.) je rasprostranjena samonikla biljka koja se uzgaja i za posebne namjene. Ova zeljasta trajnica koja pripada obitelji Urticaceae vrlo je česta u područjima s umjerenom klimom. Ime njegovog roda potječe od latinskog urere, što znači ubosti, točnije od uro, što znači spaliti trenjem. Njegovi svijetli, tamnozeleni i nazubljeni listovi kao i stabljika prekriveni su uspravnim žljezdastim dlačicama koje sadrže mravlju kiselinu i histamin, koji su odgovorni za ove neugodne učinke. Ova biljka se stoljećima koristi u narodnoj medicini za liječenje širokog spektra bolesti ili poremećaja poput artritisa, reume i ekcema [1]. Novija upotreba polarnih ekstrakata iz korijena koprive je liječenje benigne hiperplazije prostate [2], dok njezini folijarni ekstrakti pokazuju snažno protuupalno djelovanje [3]. Ekstrakti koprive također se koriste u kozmetici, a njihova lokalna primjena ima brojne prednosti za zdravlje kože (protuupalno i protiv oticanja, na primjer). Kopriva je također česta komponenta šampona. Jedno od zanimljivijih djelovanja ekstrakta koprive za kozmetičku primjenu rezultat je njihovih antioksidativnih svojstava i svojstava protiv starenja. Kopriva akumulira brojne hvatače reaktivnih vrsta kisika, koji mogu smanjiti oštećenje kože slobodnim radikalima i stoga djeluje protiv starenja [4], [5], [6]. Do danas su molekule odgovorne za ovo djelovanje i njegovo obrazloženje uglavnom nepoznati. Osim antioksidativnog djelovanja, djelovanje protiv starenja može biti posljedica inhibicije razgradnih enzima, poput elastaze ili kolagenaze, čije djelovanje rezultira gubitkom elastičnosti kože što dovodi do bora [7]. Od molekula prisutnih u ekstraktima koprive, ursolna kiselina i kvercetin [5], [6] su najzanimljiviji za razvoj djelovanja protiv starenja. Ursolna kiselina, koja se uglavnom nakuplja u korijenu koprive, dobro je poznati inhibitor elastaze [8], dok je kvercetin, koji se uglavnom nakuplja u lišću, jedan od najistaknutijih antioksidansa [9]. Međutim, antioksidativno djelovanje kvercetina nije jednostavno, a njegovo prooksidativno djelovanje u određenim okolnostima je naširoko dokumentirano u literaturi [10], [11]. Prooksidativno stanje kvercetina može dati uvid u njegovu očitu mutagenost in vitro [12]. Zbog ovih nuspojava, kvercetin se više ne koristi u kozmetici. Ovdje je korišten pristup faktorskog dizajna za proizvodnju ekstrakata s kontrastnim koncentracijama ursolne kiseline i kvercetina. Procijenjeno je njihovo odgovarajuće antioksidativno djelovanje i djelovanje protiv starenja (anti-kolagenaza i anti-elastaza). Zajedno s hijerarhijskom analizom grupiranja, ovaj pristup omogućio je pripisivanje uloge ursolnoj kiselini i kvercetinu te je predložen mehanizam za djelovanje ekstrakta koprive protiv starenja.

 

Identitet karakteristike proizvoda

  • biljka iz ekološkog uzgoja u kojem nisu korišteni pesticidi, herbicidi ili anorganska gnojiva
  • ne sadrži boje, konzervanse ni alkohol
  • ne sadrži dodani šećer
  • veganski proizvod
  • Koristi se kod problema s mokrenjem te kod početnih stadija oboljenja prostate
  • Potiče mokrenje i povećava izlučivanje mokraće. Ubraja se među najbolja sredstva za čiščenje krvi. Zbog visokog sadržaja tanina efikasna je kod zaustavljanja vanjskog i unutarnjeg krvarenja (krvarenja čira na želucu i dvanaestercu, prejakog menstrualnog krvarenja, hemeroida).
  • Povoljno djeluje na rast kose, te kod mnogih drugih tegoba.
  • povoljno djeluje na probleme uzrokovane povećanom prostatom, smanjuje otok prostate
  • olakšava izmokravanje
  • smanjanjuje količinu urina koja zaostaje u mjehuru
  • pomaže kodpojačanog ispadanja ili prhutanja kose.

Preferencijalno znanstveno ime

  • Urtica L. 1753

Željeni znanstveni naziv

  • jednogodišnja kopriva

Znanstveno ime

  • Urtica minor Moench., 1802

Internacionalna zajednička imena

  • engleski: burning nettle; grm kopriva; pasja kopriva; patuljasta (bodka) kopriva; kopriva; mala kopriva; kopriva
  • španjolski: ortiga; ortiga blanca; ortiga brava; ortiga chica; ortiga comum; ortiga menor; ortiga crna; ortiga romana; rupa chico
  • francuski: ortie; ortie brulante; mala ortie
  • arapski: horreig; hurrayk; šar-el-aguz; zaghil
  • portugalski: urtiga menor

Lokalna zajednička imena

  • Brazil: urtiga Danska: braende naelde; liden naelde Finska: rautanokkonen  Njemačka: Kleine Brennessel; Kleine Nessel Island: brenninetla Italija: ortica minore; ortica piccola
  • Japan: karafuto-irakusa  Nizozemska: kleine brandnetel  Norveška: smanesle; stornesle  Južna Afrika: bosbrandnetel  Švedska: brannassala; etternaessla Turska: isigan otu SAD: goruća kopriva  Hrvatska: sitna kopriva

EPPO kod

  • URTUR (Urtica urens)

     Taksonomsko stablo

Domena: Eukariota Kraljevstvo: Plantae  Tip: Spermatophyta  Podtip: Angiospermae Razred: Dicotyledonae  Redoslijed: Urtikales Porodica: Urticaceae  Rod: Urtica Vrsta: Urtica urens  Vrsta: Urtica urens

Bilješke o taksonomiji i nomenklaturi

Naziv Urtica urens univerzalno je prihvaćen za ovaj uobičajeni, široko rasprostranjeni korov (Hartley, 1979.). Čini se da praktički nije bilo revizije taksonomskog tretmana ili nomenklature vrste otkako ju je opisao Linnaeus 1753. Biljke su diploidne i imaju broj 2n kromosoma od 26 (Woodland i sur., 1976.).

Opis

U. urens je jednogodišnja biljka, naraste do 75 cm visine, pri dnu se grana. To može biti posebna smetnja jer čekinje ili dlake na lišću i stabljikama ispuštaju tvar koja uzrokuje intenzivan osjećaj peckanja. Na mjestima gdje se listovi spajaju na stabljike formiraju se grozdovi malih zelenkasto-bijelih cvjetova. Listovi sjemena su okrugli ili blago izduženi s glatkim rubovima i zarezom na vrhu. Prvi pravi listovi i svi kasniji listovi imaju izrazito nazubljene rubove.

Distribucija

U. urens je porijeklom iz Europe, ali se sada javlja u više od 50 zemalja s umjerenom temperaturom ili na mjestima na velikoj nadmorskoj visini.

 

Stanište

U. urens je prilagođen mnogim sredinama, zarazi širokim spektrom hortikulturnih kultura, posebno tamo gdje ima navodnjavanja ili ljetnih padalina. Na pašnjacima može prevladati u situacijama bogatim organskim materijalom ili stajskim gnojem, kao što su stočni logori, dvorišta ili pojilišta (Lazarides et al., 1997.).

Domaćini/pogođene vrste

U. urens je zabilježen u mnogim vrstama povrtnih kultura, voćnjacima (agrumi, jezgrasto i koštičavo voće) i vinogradima. Problem je i u rasadničkim kulturama (četinjača, ukrasno grmlje, šumsko drveće, voćke, ruže, rezano cvijeće) i vrtovima.

Biologija i ekologija

U. urens se često nalazi na tlima lagane teksture, osobito na onim bogatim organskom tvari. Dobro reagira na N i cijele biljke sadrže preko 5% N. Sjeme može ostati održivo 20-100 godina u tlu. Pojava je pojačana poremećajem tla i uglavnom se javlja unutar gornjih 2,5 cm tla. Samo 4% održivog sjemena ostalo je u tlu nakon 6 godina uzgoja, u usporedbi s 39% održivog sjemena u neporemećenom tlu (Holm i sur., 1997.). Klijanje sjemena je optimalno na 25°C i brzo opada na temperaturama ispod 20°C (Andersen, 1968.). Klijanje je veće u tami nego na svjetlu. Većina sadnica pojavljuje se u proljeće, ali nicanje se nastavlja do sredine ljeta. Malo biljaka izbija od kasnog ljeta do rane zime. Biljke cvjetaju od kasnog proljeća do jeseni i ubijaju ih mraz. U. urens voli svjetlo i na raspodjelu suhe tvari ne utječe intenzitet svjetlosti. Najkonkurentniji je na punoj sunčevoj svjetlosti, dok je trajnica U. dioica bolje prilagođena sjeni (Corre, 1984.). Kada je izložen suši, U. urens cvjeta nekoliko dana ranije nego što je normalno, a broj čvorova s ​​cvatovima opada sa osam na četiri po biljci (Boot i sur., 1986.). Povremeno cvjeta i postavlja sjeme kad je visok 8-10 cm i prije nego što opadnu kotiledoni listovi. Nekoliko nizova cvatova obično se nalazi na ranim biljkama. Sjeme formirano rano u sezoni može proizvesti nove biljke u istoj godini. Oslobađanje peludi u rodu Urtica je jedinstveno. Nezreli prašnici su savijeni kudeljom.
Oslobađanje peludi u rodu Urtica je jedinstveno. Nezreli prašnici su savijeni prema središtu cvijeta. Kada prašnici sazriju, prašnici se naglo uspravljaju, izbacujući pelud u vjetar. Biljke se unakrsno oprašuju i daju 100-1300 sjemenki težine 0,5 mg svako. Sjeme je bogato uljnim endospermom i ne pluta na vodi (Holm i sur., 1997.). Svaka bockasta dlaka na U. urens je sužena, izdužena stanica, stisnuta odmah ispod vrha, s lukovičastom bazom ugrađenom u višestanični postolje. Kada se udari, vrh se odlomi i kosa postaje minijaturna potkožna igla koja prodire u kožu i ubrizgava njezine nadražujuće kemikalije. Vrh kose je bogat silicijevim dioksidom, ali koncentracija silicija opada prema bazi, gdje se zamjenjuje kalcijem (Thurston i Lersten, 1969.). Svaka dlaka duga je 100 µm i ima 10 µg tekućine koja sadrži histamin i acetilkolin. Dlake stabljike imaju 2,5 puta više acetilkolina od dlačica lista, dok gornje i donje površinske dlačice lista imaju jednaku koncentraciju. Sam list ima gotovo isto toliko histamina i acetilkolina kao i dlačice lista. Zgnječeno lišće također može izazvati peckanje, ali nije tako iritantno kao dlačice. Reakcija peckanja nestaje u roku od 1-3 sata kod većine ljudi, ali dlačice mogu ostati u tkivu i uzrokovati bol 24-36 sati. Biljke se ne smatraju otrovnim za stoku, ali izazivaju istu iritirajuću reakciju kod svih životinja (Everist, 1974.).

Koristi

Biljne upotrebe U. urensa poznate su stoljećima. Svježe biljke bolno, ali blagotvorno djeluju na reumu. Listovi i cvjetovi su navodno snažni diuretici (Holm i sur., 1997.). Unatoč dlačicama koje peku, mlade stabljike i listovi su jestivi i mogu se kuhati kao zeleno povrće ili u juhi (Lazarides i sur., 1997.). Kopriva se također koristila za pripremu piva i čaja. Prema Szabo i sur. (1973), U. urens ima sadržaj sirovih proteina od oko 25% suhe tvari. Zulu narodi u Africi smatrali su biljku afrodizijakom (Watt i Breyer-Brandwijk, 1932.). Ekstrakti listova U. urens pokazali su nematicidna svojstva protiv citrusne nematode, Tylenchulus semipenetrans (Mohammad i sur., 1981.).

Sličnosti s drugim vrstama/uvjetima

U. urens se rijetko miješa sa srodnim vrstama. Tome u prilog ide i stabilnost njegove taksonomske obrade i nomenklature.

 

Reference

Abusteit EO; Shehata SA, 1993. Critical period of weed competition in potatoes (Solanum tuberosum L.) summer plantation. Bulletin of Faculty of Agriculture, University of Cairo, 44(3):533-548Agamalian HS, 1991. The utilization of nitrogen fertilizer solutions for selective weed control in crucifer crops. Proceedings of the Brighton Crop Protection Conference, Weeds, Vol. 2:605-610Andersen RN, 1968. Germination and establishment of weeds for experimental purposes. Urbana, USA: Weed Science Society of America.Asai Y, 1975. On a new naturalised weed, Urtica urens L. in Japan. Journal of Japanese Botany, 50(7):223Ascard J, 1995. Effects of flame weeding on weed species at different developmental stages. Weed Research (Oxford), 35(5):397-411Baker JG; 1877, reprint 1970. Flora of Mauritius and the Seychelles. Cramer, 125.Battandier JA, 1888-90. Flore de L’Algerie. Algiers, Algeria: Libraire Adolphe Jourdan.Bello GMdal; Perello AE; Monaco CI, 1993. Preliminary evaluation of Septoria urticae Rob. et Desm. as a biological control agent of Urtica urens L. Agronomie, 13(2):121-124Besri M; Hormattallah A, 1985. Occurrence and survival of Leveillula taurica, cause of tomato powdery mildew in Morocco. Phytopathologische Zeitschrift, 112(4):348-354Boot R; Raynal DJ; Grime JP, 1986. A comparative study of the influence of drought stress on flowering in Urtica dioica and U. urens. Journal of Ecology, 74(2):485-495Britton NL, 1965. Flora of Bermuda. New York, USA: Harper Publishing Company.Britton NL; Brown A, 1943. An illustrated flora of the Northern United States, Canada and the British Possessions. Lancaster, USA: Lancaster Press.Brunt AA; Crabtree K; Dallwitz MJ; Gibbs AJ; Watson L (eds), 1996. Viruses of plants. Descriptions and lists from the VIDE database. Wallingford, UK: CAB INTERNATIONAL, 1484 pp.Corre WJ, 1984. Growth and morphogenesis of sun and shade plants. IV. Competition between sun and shade plants in different light environments. Acta Botanica Neerlandica, 33(1):25-38Dal Bello GM; Carranza MR, 1995. Weed diseases in La Plata area II. Identification of pathogens with potential for weed biocontrol programmes. Revista de la Facultad de Agronomi^acute~a (La Plata), 71(1):7-14; 21 ref.Edgecombe WS, 1970. Weeds of Lebanon. Beirut, Lebanon: American University of Beirut.Everist SL, 1974. Poisonous Plants of Australia. Sydney, Australia: Angus & Robertson.Fernandes JD, 1989. Weed control in faba bean. Proceedings of the 4th EWRS symposium on weed problems in Mediterranean climates. Vol. 2. Problems of weed control in fruit, horticultural crops and rice. Wageningen, The Netherlands: EWRS, 83-88.Flora of North America Editorial Committee, 1997. Flora of North America, Vol 3. New York, USA: Oxford University Press.Fogelberg F; Gustavsson AMD, 1998. Resistance against uprooting in carrots (Daucus carota) and annual weeds: a basis for selective mechanical weed control. Weed Research (Oxford), 38(3):183-190; 34 ref.George AS; ed, 1989. Flora of Australia, Vol 3. Canberra, Australia: Australian Government Printing Service.Hartley W, 1979. A checklist of economic plants in Australia. Melbourne, Australia: CSIRO.Haslam SM; Sell PD; Wolseley PA, 1977. A Flora of the Maltese Islands. Msida, Malta: Malta University Press.Holm L; Doll J; Holm E; Pancho J; Herberger J, 1997. World Weeds. Natural Histories and Distribution. New York, USA: John Wiley and Sons, Inc.Jessop J, 1981. Flora of Central Australia. Australia: Australian Systematic Botany Society, 41.Kegler H; Kegler G; Kleinhempel H, 1983. Epidemiological investigations on carnation ringspot virus and tomato bushy stunt virus in fruit orchards. Zeszyty Problemowe Postepow Nauk Rolniczych, 291:155-162Lazarides M; Cowley K; Hohnen P, 1997. CSIRO handbook of Australian weeds. CSIRO handbook of Australian weeds., vii + 264 pp.Migahid AM, 1988. Flora of Saudi Arabia Vol. 1. 3rd edn. Riyadh, Saudi Arabia: King Saud University Libraries.Mohammad HY; Husain SI; Al-Zarari AJ, 1981. Effect of plant extracts of some poisonous plants of Iraq on mortality of citrus nematode, Tylenchulus semipenetrans Cobb. Acta Botanica Indica, 9(2):198-200Parsons JM(Editor), 1992. Australian weed control handbook. Melbourne, Australia; Inkata Press.Polunin O, 1980. Flowers of Greece and the Balkans. Oxford, UK: Oxford University Press.Prain D, 1917. Flora of Tropical Africa, Vol VI. London, UK: Lovell Reeve & Co Ltd.Roberts HA, 1983. Weed seeds in horticultural soils. Scientific Horticulture, 34:1-11Rossner J, 1983. Attack of weeds by nematodes of the genus Pratylenchus. Zeitschrift für Pflanzenkrankheiten und Pflanzenschutz, 90(1):22-27.Szabo L; Horvath Z; Pinter I, 1973. Gene resources of the natural flora in Hungary. Agrobotanika, 15:57-80Tawfik MFS; Awadallah KT; Shalaby FF, 1976. Survey of insects found on common weeds in Giza region, Egypt. Bulletin of the Entomological Society of Egypt, 60:7-14.Thurston E; Lersten N, 1969. The morphology and toxicology of plant stinging hairs. Botanical Review, 35:393-412.Tutin TG; Heywood VH; Burges NA; Valentine DH; Walters SM; Webb DA, 1964. Flora Europaea, Vol. 1. Cambridge, UK: Cambridge University Press.Wagner WL; Herbst DR; Sohmer SH, 1990. Manual of Flowering Plants of Hawaii. Bernice Pauahi Bishop Museum Special Publication 83. Honolulu, Hawaii, USA: University of Hawaii.Watt JM; Breyer-Brandwijk MG, 1962. The Medicinal and Poisonous Plants of Southern and Eastern Africa. Edinburgh and London, UK: E & S Livingstone Ltd.Wells MJ; Balsinhas AA; Joffe H; Engelbrecht VM; Harding G; Stirton CH, 1986. A catalogue of problem plants in South Africa. Memoirs of the botanical survey of South Africa No 53. Pretoria, South Africa: Botanical Research Institute.Whibley DJE; Christensen TJ, 1982. Garden Weeds: Identification and Control. Handbook 3. Adelaide, Australia: Adelaide Botanic Gardens.Woodland DW; Bassett IJ; Crompton CW, 1976. The annual species of stinging nettle (Hesperocnide and Urtica) in North America. Canadian Journal of Botany, 54(3/4):374-383Zohary M, 1962. Plant Life of Palestine. New York, USA: The Ronald Press Co.Zohary M, 1966. Flora Palaestina. Part One. Jerusalem, Israel: The Israel Academy of Sciences and Humanities, 186.Otles, S., Yalcin, B. (2012) Phenolic Compounds Analysis of Root, Stalk, and Leaves of Nettle. Scientific World Journal. 2012: 564367. Raman, R. (2018) 6 Evidence-Based Benefits of Stinging Nettle. Healthline.

 

 

You don't have permission to register